Politika SAD-a Prema Kurdima--Gomila Kontradikcija
Martin McLaughlin
20 februara 1999
Vlada SAD-a je odigrala važnu ulogu u otimanju i hapšenju kurdskog nacionalnog vođe Abdullah Ocalana od strane turskih organa. Prema izvještajima, FBI agenti su obavjestili turske vlasti o prisutnosti Ocalana u Nairobiji, Keniji. Kada je Ocalan stigao u lancima u svoj ostrvski zatvor blizu Istambula, predstavnik Bijele Kuće (White House) Joe Lockhart je pozdravio njegovu otmicu kao trijumf u borbi protiv "međunarodnog terorizma."
Američke vlasti uvijek tvrde da su podstaknute u svojoj vanjskoj politici vječnim moralnim principima: odbrana demokracije, pravo na samoopredjeljenje, otpor prema agresiji itd. Ništa jasnije ne demonstrira licemjerje ovih tvrdnji nego upotreba epiteta "terorist", za bilo koju grupu koja je iz dana u dan u sukobu sa zahtjevima američkog imperijalizma. Kao što se to od strane Washingtona upotrebljava, taj biljeg "terorist" nema drugog sadržaja u očima američkih političara, od onoga da ga smatraju kao prepreku globalnog apetita američkih poslovnih interesa.
Ocalanova politička organizacija, PKK (Kurdska Radnička Partija) je označena u listi američkog ministarstva vanjskih poslova (State Department) kao "teroristička organizacija". Ali je ta lista sadržavala, ne tako davno, takve organizacije kao što su PLO (Palestinska Oslobodilačka Organizacija), Irska Republikanska Armija i Afrički Nacionalni Kongres, sa kojima američke vlasti sada uživaju prijazne odnose.
Gerry Adamsu, vođi Sinn Feina je bilo zabranjeno mnogo godina da uđe u SAD. Ali kada je odgovaralo interesima SAD-a da upotrebe pritisak na Britaniju za Sjeverno-Irsku pogodbu, "terorista" Gospodin Adams je postao počastni gost Clintona u Bijeloj Kući.
Jaser Arafat je bio označen decenijma kao terorista prije njegove političke transformacije u "političara" i kodobitnika Nobelove nagrade za mir, za uzvrat njegovom slaganju da kontroliše Zapadnu Obalu i Gazu u ime američkih i izraelskih interesa.
A onda je tu i Nelson Mandela, još jedan bivši "terorista" koji postade dobitnik Nobelove nagrade za mir. Po jednom reakcionarnom američkom zakonu, koji se uspostavio 1980-h, skupljanje pomoći za Mandelinu ANC bio je kriminalni prekršaj. Prošlog mjeseca je Bill Clinton, za vrijeme nastupa u Detroitu, izjavio da je Mandela najbolji čovijek kojeg je ikada sreo za vrijeme svog predsjedništva.
To što američka vlada naziva "terorizam", je politička opozicija svakoj represivnoj vladi koja je u savezu sa SAD-om.
PKK je masovna politička organizacija ugnjetanog kurdskog naroda koji sačinjavaju većinu stanovništva na jugoistoku Turske. Na Bliskom Istoku ima 20 miliona Kurda, koji žive po planinskom području, odvojeni državama kao što su Turska, Iran, Irak, Sirija i Armenija.
Najveći broj Kurda živi unutar Turske, gdje su ne samo ekonomski osiromašeni, nego su im uskraćena sva politička i kulturna prava. PKK se istakla tokom 1980-h, vrijeme značajno po bijesnom ugušivanju kurdskog naroda od strane turskog militarističkog režima.
Poznati učenjak, David McDowall, je opisao metode koje turska vojska koristi protiv Kurda:
"Prvo, pokušali su ugušiti kurdsku kulturu. U oktobru 1983. su uveli zakon 2932 koji zabranjuje kurdski jezik. Odveć, pojam 'kurdski' je bio takav bauk da je zakon našao novi oblik riječi da bi napravio njegovu zabranu jasnom bez spominjanja prljave riječi. Takva zabrana je uglavnom dejstvovala na pismene klase i aktiviste. Ali administracija je išla dalje da upozori i nepismene da će se svi tragovi kurdskog identiteta zabraniti. U decembru 1982. ministar školstva je opomenuo sve pokrajinske guvernere da bi se narodne pjesme na istoku i u jugoistočnoj Anatoliji mogle upotrijebiti za etničke i separatističke namjere i samo se mogu pjevati na turskom jeziku…. Oni koji su djeci dali kurdska imena su pronašli da se (pod zakonom 1587) imena koja, 'protivriječe nacionalnu kulturu, moral i tradicije i vrijeđaju javnost, ne mogu legalno upisati u knjigu rođenih'. Bilo je dosta slučajeva gdje su se djeci promijenila imena. Lakše je bilo promijeniti imena mjesta. Do 1986, 2.842 od 3.524 sela u Adijamanu, Gaziantepu, Urfi, Mardinu, Siirti i Dijarbakiru dobili su nova imena da bi izbrisali kurdski identitet. Nema Kurda da je mogao biti nesvjestan onoga što se događalo. Neminovno, međutim, armija je smatrala najvažnijom ulogom osiguravanje fizičke kontrole. Tokom 1980-ih broj trupa određenih za kontrolu Kurdistana se neprekidno povećavao dostignuvši 200.000 početkom 1990-h.
"Državni jaram je bio najnadmoćniji i najperverzniji u području fizičkog zlostavljanja i mučenja. Jedino sela naklonjena vlasti nisu imala iskustva u rutini racija snaga bezbjednosti, u kojima su stotine bili neosnovano pohapšeni i tučeni, da bi se od njih iznudilo priznanje njihove podrške PKK-u. Nesumnjivo, mnogi su, putem uvjerenja ili prisilom, pomagali PKK hranom, utočištem ili su samo gladali na drugu stranu dok su ovi prolazili. Ali način na koji su snage bezbjednosti tražile dokaz od pritvorenika se računao kao najubjedljivija hrana za PKK-ovo sopstveno regrutovanje novaka.
"Malo ih je izbjeglo duševni šok ili učestalost operacija snaga bezbjednosti. U nekim slučajevima 'zarobi i ubij' naređenja su bila izdata. Po riječima jednog tražioca azila, 'Djeca bi postala toliko uplašena da, kada bi god policajac došao u kuću oni bi odmah stavili ruke na glavu u znak predaje.' Oni koji su bili pritvoreni držani su u neljudskim uslovima i često su dobijali bastinado (falaka), električne šokove ili su bili seksualno zlostavljavani. Po riječima jednoga seljaka, 'Bio sam spreman da priznam da sam ja ubio sto ljudi zato što su doveli moju ženu i sestru, svukli ih i prijetili da će ih silovati pred mojim očima'" (A History of the Modern Kurds, New York: 1996, pp. 424-25).
Sve do 1991. bilo je nezakonito za kurdske majke da govore svojoj dijeci na kurdskom jeziku dok bi išli putem. Još je nezakonito izdati knjige, emitovati radijo-programe ili voditi bilo koje javne poslove na kurdskom. Ne postoje kurdske škole ni novine, a jedina politička partija naklonjena kurdskim težnjama, će se uskoro zabraniti.
Braniti osnovna demokratska prava i težnje kurdskog naroda, u suprot takvog planskog i krutog jarma, znači suprostaviti se turskom zakonu i turskoj državi. Na kraju krajeva, ovo se jedino može postići oružanom borbom. To je ono što je PKK radila, i za ovo suprotstavljanje je prozvana "terorističkom" organizacijom, prvo od strane Ankare, a potom i Washingtona.
U slučaju Kurda se nagomilava licemjerje na licemjerje. Prema američkoj propagandi, opresija Kurda je principijelni zločin Sadama Huseina. Irački diktator je gasovao kurdski gradić Halabju tokom rata između Irana i Iraka. (On je također upotrebljavao gas protiv iranskih trupa za vrijeme rata između Irana i Iraka 1980-h. Ali to je bilo počinjeno po odobravanju vlade SAD-a).
Ustav Iraka zapravo odobrava zakonito priznanje kurdskog naroda, koji je imenovan kao jedan od sastavnih etničkih i jezičkih grupa u zemlji, zajedno sa većinskim Arapima. Po zakonu zemlje podpredsjednik je Kurd, i kurdskom narodu je garantovano pravo podučavanja na njihovom jeziku.
Dozvoljena, ova prava su uglavnom teoretska pod nemilosrdnom diktaturom Sadama Huseina, ali turski ustav dopušta čak i manje--poričući njihovu samu egzistenciju kao narod. Nijedna vlada SAD-a nije preporučila da se Turska bombardira ili da se njena vlada obori, kao kazna zbog okrutnosti počinjenu nad Kurdima, iako je mnogo više kurdskog naroda pobijeno od strane Turske nego od Iraka.
Suprotnosti u američkoj politici su čak i očiglednije kad se ravnodušnost SAD-a prema Kurdima suprostavi sa stavom zabrinutosti prema albanskoj većini na Kosovu. U jugoistočnoj Turskoj, većini kurdskog naroda su uskraćena demokratska prava okrutnom vojnom okupacijom. Turske vlasti tvrde da je Kurdistan sastavni dio turske države i optužuju kurdski otpor kao "teroristički."
Na Kosovu, većini albanskog naroda je isto tako uskraćeno demokratsko pravo putem okrutne vojne okupacije. Srpske vlasti tvrde da je Kosovo sastavni dio srpske države i optužuju albanski otpor kao "teroristički."
Vlada SAD-a osuđuje srpsku diktaturu i objavila je plan da se Beograd bombardira već iduće subote, 20. februara, da bi prisilili zahtijev za NATO-ovu okupaciju Kosova. Prema tvrđenju Clintonove administracije, uništavanje srpskih života je potrebno da bi se spriječila "humanitarna tragedija" na Kosovu pod srpskom okupacijom.
Ovakve mjere, naravno, nisu predložene da se spriječi humanitarna tragedija na kurdskom području u Turskoj. Naprotiv, poslije otmice Ocalana s pomoću SAD-a, turske trupe su započele novu ofanzivu protiv gerila PKK-a u Turskoj, i van granica u Sjevernom Iraku.
Suprotnosti i otvorene laži, čega je politika SAD-a prepuna prema PKK-u, se otkrivaju, čim se povici vladinih predstavnika podvrgnu čak i samo površnoj, objektivnoj analizi. Zato je uloga medije, nigdje toliko potkupljena i podmićena nego u SAD-u, toliko važna. Vlasti nastavljaju sa saznanjem da nijedna od njihovih tvrdnji neće biti podvrgnute kritičnom ispitivanju od strane televizijskih stanica ili dnevnih novina. Neće biti ispitivanja istorijske i političke pozadine otmice Ocalana ili otpora Kurda. Naprotiv, vlastima su osigurane slobodne ruke u svojoj namijeri da pogrešno informiše i manipuliše javno mišljenje.
Iza javnog stava prema "anti-terorizmu" stoje hladne kalkulacije o strateškim i ekonomskim interesima američkog imperijalizma. Ovo je dugo bio slučaj, osobito na Srednjem Istoku.
U 1980. Irak je bio na listi američkog ministarstva vanjskih poslova, koja sadržava nacije optužene za financiranje terorizma. Tada je Sadam Husein naredio svojoj armiji da napane Iran, usred pat pozicije sa Washingtonom oko okupiranja njihove ambasade u Teheranu. Lista ministarstva vanjskih poslova se zbog toga izmijenila--Irak je bio izbrisan, dok je Iran, američki neprijatelj, bio dodat. Značajno, prošle sedmice, Iran je konačno izbrisan sa ove liste "lupežnih država," pošto je Clintonova adminstracija tražila da pridobije njihovu podršku protiv Iraka.
Stvarne materijalne interese američkog inperijalizma u ugnjetavanju Kurda nije teško otkriti. Jedna od njih je temeljna, strateška zabrinutost za održavanje turske države, zajedno sa Izraelom i Saudi Arabijom, jednih od najvažnijih saveznika Amerike na tom području.
Naknadan i sve više važan faktor je uloga nafte. Washington se suprostavio gradnji naftovoda iz naftom bogatog Kaspijskog mora kroz Rusiju ili Iran. Naklonjeni su, zbog strateških razloga, skupljem, zaobilaznom putu, kroz Gruziju i Tursku do luke Cejhan na Mediteranu. Ovaj put bi proveo naftovod pravo kroz jugoistočnu Tursku, područje naseljenom Kurdima.
Kada Washington mijeri profit od milijardi barela nafte prema demokratskim pravima 10 miliona Kurda, tu nema dileme.