Miloševićevo Hapšenje Pod Diktatom SAD-a
Chris Marsden
3. aprila 2001.
Hapšenje bivšeg jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića tokom ranih sati nedjelje ujutro odražava mjeru do koje SAD mogu držati vlast i uticaj nad cijelim regionom Balkana.
Njegov pritvor je cijena koju zahtijeva Bushova republikanska administracija za nastavak američke podrške srpskom režimu predsjednika Vojislava Koštunice, koji je zbacio Miloševićevu Srpsku Socijalističku Partiju s vlasti prošlog oktobra, uz pomoć Zapada.
U petak 30. marta, Državni Sekretar Colin Powell je rekao da je odložio odluku koja se trebala sprovesti sljedećeg dana, a radi se o tome da li će se srezati novčana pomoć što bi značilo zaustavljanje prošlogodišnjeg zajma Beogradu od 50 miliona dolara i dodatnih 100 miliona namijenjenih za ovu godinu, do ponedjeljka 2. aprila. Ova odluka bi također odredila da li će stotine miliona dolara u zajmovima pristići iz Svjetske Banke i Internacionalnog Monetarnog Fonda.
Odobrenje ove pomoći je bilo zavisno od toga da li će se nova vlada u Beogradu pokazati pokorna željama vlade SAD-a. I posebno to da li je Koštunica spreman da preda Miloševića Internacionalnom Sudu za Ratne Zločine u Hagueu, da bi odgovorio na optužnice iz sukoba na Kosovu 1999. Do sada je Koštunica to odbio da uradi zbog svoje sopstvene srpske nacionalističke politike u kombinaciji sa prepoznavanjem činjenica da Milošević još uvijek uživa izvjesnu mjeru podrške u stanovništvu kada je osigurao 30 posto glasova u 2000. Koštunica se također boji da bi oružane snage reagovale nepovoljno na takav potez jer bi to uspostavilo opasan presedan po pitanju mogućeg sudskog progona ostalih navodnih ratnih zločinaca.
Međutim, Washington nije bio voljan da toleriše bilo kakvo protivljenje. Powell je rekao da bi njegova odluka po pitanju da li će suspendovati novčanu pomoć "odrazila sve akcije koje je poduzela vlada po pitanju zahtijeva zakonodavstva… Vidjećemo šta će se desiti u sljedeća dva dana, i sve to ćemo uzeti u obzir kada budem odlučivao da li ću posvjedočiti po zakonu ili ne." Što se tiče predsjednika Busha, on je rekao da se Milošević "more privesti pravdi… Mi ovo posmatramo vrlo oprezno."
Sa jugoslovenskom privredom u raspadu poslije NATO bombardovanja i izolacije od zapadnih ulaganja i trgovine, Koštunici je bila predstavljena ponuda koju nije mogao odbiti. Tako je započela napeta 36-satna opsada. Koštunica je poslao elitne oružane snage da izvrše hapšenje, ali ih je susrelo nekoliko stotina Miloševićevih pristalica koji su se okupili ispred njegovog beogradskog doma, sa zavjetom da spriječe hapšenje svog lidera.
U subotu je Milošević javnom izjavom odbio naredbu za njegovo hapšenje kao nezakonitom jer su je izdale "sluge NATO-a i SAD-a".
Prvi pokušaj proboja u Miloševićev dom je bio osujećen od njegove privatne garde, dok je Miloševic prijetio da ga živog neće uhvatiti. Međutim, na kraju je pregovaranje između vlade i Srpske Socijalističke Partije kasno naveče dovelo do beskrvnog svršetka opsade. Milošević je bio priveden u pritvor na 30 dana. Optužen je za korupciju i zloupotrebu vlasti, za što se on izjasnio kao nevinim, i predstoji mu suđenje u Beogradskom sudu. Optužbe ga terete za pronevjeru, finansijske mućke i zloupotrebu javnih fondova i nisu direktno povezane sa kosovskim ratom.
Međutim, sve ovo je nedovoljno da se nagodi zahtjevima SAD-a i evropskih sila da se Miloševiću sudi u Hagueu, za novodne svirepe zločine na Kosovu, sa mogućnošću daljnjih optužbi odgovornosti za srpske ratne zločine u Hrvatskoj i Bosni. Samo nekoliko sati poslije hapšenje su se čuli brojni zahtjevi po ovom kalupu od strane evropskih političara.
"Ovo je još jedan bitan korak na putu dovođenja Miloševića i njegovih drugara da svedu račune za svoje zločine protiv humanosti," izjavio je britanski ministar Vanjskih Poslova Robin Cook.
"Dugo vremena smo čekali smo na ovaj dan. Pravda se mora izvršiti," izjavio je francuski predsjednik Jacques Chirac. Bushova administracija nije insistirala da se Milošević odmah privede Hagueu, nego da očekuju od Jugoslavije "punu kooperaciju".
Rusija je bila jedini glas neslaganja, sa predstavnicima Putinove vlade koji su ostali neutralni po pitanju Miloševićevog hapšenja, ali su insistirali da se on ne bi trebao izručiti Hagueu. Dmitri Rogozin, šef Državnog Duminog Komiteta za Međunarodne Poslove, je upozorio da bi ovo "išlo u ruke SAD-u, koje bi htjele da ga vide u Hagueu i time legalizuju proljeće 1999. i opravdaju NATO agresiju protiv Jugoslavije." Isto tako aludirajući na SAD, predstavnik Ministarstva Vanjskih Poslova Aleksandar Jakovenko je upozorio, "Bilo koji pritisak izvana na vodstvo Jugoslavije u vezi ovih pitanja bi predstavljalo ne samo miješanje u unutrašnje poslove jedne suverene zemlje nego bi moglo oslabiti položaj demokratskih snaga te zemlje."
Nije se potrebno složiti sa nacionalističkom politikom Miloševića ili onih u Putinovom režimu u Moskvi da bi se shvatilo da Washingtonovo insistiranje da se Milošević privede sudu nema nikakve veze sa njihovom brigom za pravdu. Nego se radi o tome da je ovo potrebno da bi se ozakonile prošle akcije američkog imperijalizma u cilju proširenja njihovih pljačkaških interesa u strateško vitalnom regionu Balkana.
Nema sumnje da je Miloševićev režim bio korumpiran, i da su srpske snage pod njegovom komandom počinile zločine protiv etničkih Albanaca na Kosovu i protiv Hrvata i Muslimana u Bosni. Ali da se sve nevolje balkanskih naroda pripišu samo njemu služi da se prikrije fundamentalna odgovornost imperijalističkih sila za raspaljivanje krvavih etničkih sukoba od više od jedne decenije, i time iskrči put za daljne socijalne katastrofe.
Izvori sukoba u Bosni i na Kosovu leže u raspadu bivše Jugoslavije kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih, pod udarom teškog privrednog poremećaja kojeg su uzrokovali planovi strukturalnog regulisanja privrede od strane IMF-a i Svjetske Banke. Produbljena ekonomska propast—visoki porast inflacije i ogroman gubitak radnih mjesta—je potpalila talas štrajkova i protesta od jugoslovenske radničke klase. Pokušavajući da odvrate rastuću klasnu borbu, bivši staljinistički birokrati i nacionalistički demagozi u svim bivšim jugoslovenskim republikama su počeli da potpaljuju nacionalistička osjećanja, u takmičenju za podršku od zapadnih vlada.
Imperijalističke sile su zaključile da bi im podrška za razne separatističke pokrete i popratni raspad Jugoslavije u njene sastavne dijelove moglo poslužiti da osiguraju svoju političku i ekonomsku dominaciju nad Balkanom. Priznavanje Slovenije i Hrvatske od strane Njemačke kasne 1991. je pokrenulo proces raspadanja Jugoslavije i uzrokovalo žestoke etničke sukobe. Pod podrškom SAD-a i drugih velikih sila, Bosna i Hercegovina i potom Makedonija su proslijedile sa svojim izglašavanjem nezavisnosti.
Iako se u principu srpski nacionalizam Miloševića nije nimalo razlikovao od ostalih rivalskih grupacija—njegovih hrvatskih, muslimanskih, slovenskih ili etničko-albanskih suparnika—srpska buržoazija je imala najveći interes u očuvanju ujedinjene države u kojoj je igrala dominantnu ulogu. Miloševićev režim, kojeg su prethodno smatrali kao kritičnu silu za očuvanje stabilnosti na Balkanu, su sada preobrazili u ulogu regionalnog ugnjetača.
Čak i poslije građanskog rata u Bosni 1995., zapadne sile su razmatrale da li da održavaju Miloševića kao saveznika na Balkanu. Smatrali su ga glavnim garantorom Daytonskog sporazuma, kojim se uspostavio NATO protektorat nad Bosnom. Samo onda kada se on usprotivio daljnem cijepanju Srbije—zbog američkog gajenja etničko albanske separatističke Oslobodilačke Vojske Kosova (OVK)—i kada je odbio zahtjev Washingtona tokom pregovora u Rambouilletu marta 1999. da NATO ima potpuni vojni pristup srpskoj teritoriji, su Miloševića proglasili ratnim zločincem.
Potjernica za Miloševića od strane Međunarodnog Kriminalnog Suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) se po prvi put izradila marta 1999. Njen cilj je bio da se pojača podrška u SAD-u i Evropi za rat protiv Srbije. Kao dokaz se citiralo, poput Njemačke pod Nacistima, da je narod Srbije navodni saučesnik u ratnim zločinima njegovog lidera i zaslužuje da se potčini putem bombardovanja.
Optužnica ICTY-a je sumnjive legalnosti. Ona tereti Miloševića odgovornošću za smrt 340 Albanaca, koje su navodno poubijale srpske snage tokom sukoba sa OVK-om. Međutim, Beograd je uvijek insistirao da je to bila zakonita policijska operacija unutar srpske teritorije. Zabilježeno je da je sve od Bosanskog rata 1995. OVK tjerala strategiju destabilizacije srpske pokrajine Kosova putem akcija terorizma, u nadi da će SAD i NATO intervenisati, i da je u kasnijim fazama OVK dobijala obuku i pomoć od CIA.
Čak šta više, ne postoje dokazi kampanje sistematskog etničkog čišćenja—glavno opravdanje NATO agresije—prije zapadnog bombardovanja Srbije. Potom su cifre ukupnog broja Albanaca poubijanih tokom cjelokupnog rata bile pod stalnom revizijom nadole, do manje od jedne desetine cifre koja se objavila u početku.
Ovakva razmatranja nisu značila ništa u to vrijeme, jer je NATO-va propagandna mašinerija bila namjerena da prikaže OVK kao herojske borce za slobodu koji pate pod okrutnom represijom od Beograda da bi ozakonile rat protiv Srbije.
Bushova administracija jasno vjeruje da ako Milošević nije priveden pred sud (čiju su agendu oni sami nametnuli i čiju presudu oni mogu naveliko odrediti), onda će se nastaviti sa postavljanjem pitanja o ovoj vojnoj avanturi 1999. pod vodstvom Amerike. Prema tome Washington insistira da se postigne "riješenje" za ovo cjelokupno podlo poglavlje.
Ironično je da je ovo dovelo do povećane hitnosti zbog pomjeranja u balkanskoj politici SAD-a koja je suočena rastućom opasnosti za regionalnu stabilnost od strane etničkih albanskih separatističkih snaga. Jučerašnji "Borci za slobodu" iz OVK-a su danas—u svom makedonskom kostimu Nacionalne Oslobodilačke Armije—rutinski opisivani kao teroristi od strane SAD-a i evropskih sila. Srpske trupe patrolišu kosovsku granicu uporedo sa NATO jedinicama, da bi spriječili vojne prepade u susjednu Makedoniju i južnu Srbiju, što je rezultiralo u nasilnoj seobi desetina hiljada ne-Albanaca. Prema tome, sa svakim svojim opravdanjem za rat od 1999. u rasulu, postalo je još neodložnije i važnije da se od Miloševića napravi krivac za ono što je, na kraju krajeva, pustošenje koje su proizvele SAD i zapadna politika.