Politička Pitanja U Borbi Protiv Rata
Izjava Uredništva World Socialist Web Site
17. januara 2003.
Sve ratobornija i nepromišljenija retorika Bushove administracije, dok se američke vojne snage neumoljivo stacioniraju na Bliskom Istoku, znači da je rat neizbježan. Svi potezi i izjave američke vlade su protivriječne izjavama Predsjednika Busha da se "konačna odluka" o ratu još nije donijela. U stvarnosti, okupacija i invazija Iraka je glavni strateški cilj Bushove administracije od kada je došao na vlast.
Što god da iračke vlasti poduzmu ne bi zadovoljilo Bushovu administraciju, osim da pozovu američku vojsku da okupira Bagdad. Neprekidne javne osude Sadam Huseinovog fantomskog "naoružanja za masovno uništenje"-od kojeg ni traga nije pronađeno poslije gotovo dva mjeseca nametljivih inspekcija-nikada nisu predstavljale ništa drugo od propagande u cilju stvaranja izgovora za osvajački rat.
Čak i u vrlo nevjerovatnom slučaju da se rat odgodi, to bi predstavljalo samo trenutačni predah. Vrlo brzo bi se pronašao novi izgovor za rat, ako ne protiv Iraka, onda protiv Koreje, Irana ili neke druge zemlje koju smatraju preprekom globalnim interesima američke vladajuće elite.
Priznati da je rat neminovan nije pesimizam, već politički realizam. Takav realizam je neophodan preduslov za razvijane djelotvorne dugoročne strategije razvoja snažnog masovnog pokreta protiv erupcije američkog imperijalizma širom svijeta.
Potrebno je i pravilno je protestirati protiv ratnih ambicija Bushove administracije. Ali protiv-ratne demostracije kao ove što se dešavaju 18. januara u Washingtonu i drugim gradovima samo su prvi korak. Moraju se položiti temelji za preobražaj popularnih protesta u masovnu političku borbu, utemeljenoj na radničkoj klasi, ne samo protiv Bushove administracije već, iznad svega ostalog, protiv vladajućih socijalnih i ekonomskih interesa koje Bushova ratna politika izražava.
Rat koji samo što nije počeo nije jednostavno rezultat jedne posebno reakcionarne administracije. On je ukorijenjen u sve beznadežnijoj krizi američkog kapitalizma i u materijalnim interesima njegove vladajuće elite.
Vanjska politika Bushove administracije je neizbježno povezana sa njenom unutarnjom politikom. Rat protiv Iraka je internacionalni izraz istog političkog i ekonomskog programa kojeg vlada sprovodi u Americi. Da li kod kuće ili vani, američka vlada služi interesima finacijske oligarhije koja kontrolira obe stranke, Demokratsku i Republikansku.
Ova oligarhija želi rat protiv Iraka iz slijedećih razloga: (1) Osvajanje Iraka će nametnuti kontrolu Američkih kompanija nad drugim po veličini ustanovljenim rezervama nafte u svijetu; (2) Stratezi u Washingtonu vjeruju da će okupacija Iraka uspostaviti američku prevlast nad većim dijelom Evroazije, da će politički i vojno uliti strah u svim sadašnjim i potencijalnim protivnicima, i time položiti temelje novog američkog carstva; i (3) Bushova administracija i njeni saučesnici u medijama se nadaju da će odvratiti pažnju američkog naroda od neumoljivih ekonomskih problema i potencijalno eksplozivnih socijalnih protivriječnosti u Sjedinjenim Americkim Državama uz pomoć krvavog prikaza vojne moći i osvajanja.
Na kraju krajeva, rat u Iraku je reakcionarni imperijalistički poduhvat-pljačkaški rat čiji je krajnji cilj pokoravanje cijelog svijeta pod čizmom Wall Streeta.
Čak i ako Bushova administracija, poslije pokolja stotina tisuća Iračana, uspije ostvariti svoje vojne ciljeve, logika imperijalističkog osvajanja će ne dugo poslije toga dovesti do krvavijih vojnih sukoba-protiv Irana, Pakistana, Koreje i Kine. Čak šta više, nagon Washingtona da uspostavi globalnu hegemoniju mora dovesti do žestokih sukoba sa njegovim sve nervoznijim "saveznicima" u Evropi i Japanu.
Prema tome, kao i u dvadesetom stoljeću, imperializam nas neumoljivo vodi ka svjetskom ratu. U prošlom stoljeću, dva imperijalistička rata su koštala gubitak ljudskih života koji se procjenjivao u desetinama miliona. U dvadeset provom stoljeću, ovaj broj će iznositi milijarde žrtava-u slučaju da američka i internacionalna radnička klasa ne spriječe sljedeći imperijalistički rat.
Ako se išta može naučiti od tragedija prošlog stoljeća, to je da je jedini odgovor imperijalističkom ratu nezavisna politička mobilizacija radničke klase u borbi za internacionalni socijalizam-to jeste, za socialnu jednakost i istinsku demokraciju.
Ova perspektiva zahtijeva, kao svoj osnovni preduvijet, bezuslovno, jasno i nedvomisleno odbacivanje Demokratske Partije. Svi oni koji predlažu "reformisanje" ove reakcionarne kapitalisticke stranke se bave šarlatanstvom, šire zablude, varaju narod ili obmanjuju same sebe. Bezbroj puta u prošlosti je potčinjavanje pokreta masovnih protesta ovoj partiji rezultiralo u izdajstvu i porazima.
Čitava Demokratska Partija je upletena u unutarnju i vanjsku politiku američke vlade. Ne smijemo zaboraviti da je Bushova politika samo ekstremnija verzija one od Clintonove administracie, koja je, pored nasilnog sprovođenja surovog režima sankcija protiv Iraka, izvršila vojne napade na Somaliju, Jugoslaviju, pa i sami Irak.
Bilo bi nemoguće za Busha da povede rat u Avganistanu ili najavljeni rat protiv Iraka bez potpore koju prima od Demokratske Partije. Demokrati su Bushu dali glasove koji su mu trebali da dobije kongresno ovlaštenje za rat protiv Iraka, te poraz Demokrata u polugodišnjim kongresnim izborima je izraz njihove nesposobnosti da pokrenu ikakvu ozbiljnu opoziciju Bushovoj administraciji. Odluka Al Gorea da istupi iz predsjednicke trke za 2004. označava čak i oštriji zaokret prema desnici, a svi ostali glavni kandidati Demokrata odobravaju rat i Bushovu represivnu politiku kod kuće.
Ove dvije partije su ujedinjene po svim suštinskim pitanjima klasnih interesa američke finansijske oligarhije. Demokratska Partija je uvijek bila i ostala imperijalistička stranka. Njena neslaganja sa Bushovom administracijom su čisto taktičke, a ne temeljne, prirode.
Izgradnja uspješnog pokreta protiv rata zahtijeva prekid sa Demokratskom Partijom i odlučno okretanje ka radničkoj klasi, koja predstavlja ogromnu većinu američkog naroda. Obraćajući se radnickoj klasi znači povezivanje borbe protiv rata sa borbom za radna mjesta, socijalnu zaštitu, zdravstvo, obrazovanje i za odbranu demokratskih prava.
To znači zasnivanje borbe protiv militarizma na programu koji se iskreno i otvoreno suprostavlja kapitalističkom sistemu, ujedinjenje borbe protiv imperijalističkog rata sa najdalekosežnijom raspodjelom bogatstva radnim ljudima od vladajuće elite. To znači pokretanje masivnog napada na ukorijenjeno bogatstva i privilegije, uključujući eksproprijaciju korporativnih i financijskih oligopolija i njihovog pretvaranje u narodna poduzeća, kojim bi se upravljalo na osnovu naučnog planiranja i pod demokratskom kontrolom radnkičke klase.
Erupcija socijalnih borbi je već otpočela u SAD. Nedavni štrajk u General Electric je samo jedan od izraza dubokog socialnog nezadovoljstva koji se nagomilava kod radnog naroda širom zemlje. Izbijanje klasnih bitki predstavlja najodlučnije pobijanje tvrdnji onih koji govore da se masovni socijalistički pokret protiv imperijalističkog rata ne može izgraditi, da američka radnička klasa nije zainteresirana da se suprotstavi politici vlade SAD-a, da ona nije progresivna i revolucionarna snaga, itd.
Okret prema radničkoj klasi je okret prema internacionalizmu, jer radnička klasa je u biti internacionalna klasa, čiji interesi prelaze preko svih granica nacionalnosti, rasa i religija. Opozicija globalnom sistemu kapitalizma mora biti globalna opozicija. To znači da pokret protiv rata ne može biti potčinjen ni buržoaskim vlastima Evrope niti Ujedinjenim Nacijama-toj "jazbini lopova" i uslužnom istrumentu velikih imperijalističkih sila.
Dok smo u solidarnosti sa mnogo tisuća ljudi koji su se sakupili ovog vikenda u Washingtonu i drugdje, World Socialist Web Site se temeljno suprostavlja političkoj perspektivi grupa i individualaca koji organizuju demonstracije, i koji nastoje da uzdignu ugled i vjerodostojnost Demokratske Partije i Ujedinjenih Nacija, i time šire obmanu da se ove imperijalističke ustanove nekako mogu preobraziti u instrumente mira i demokracije. Naš nepokolebljiv i bezuslovan stav je politička neovisnost radničke klase od svih stranaka i političkih predstavnika buržoazije.
Mora se izgraditi novi, nezavisni socijalistički pokret internacionalne radničke klase. Partija Socijalističke Jednakosti (SEP) u SAD i njene bratske partije širom svijeta koje sačinjavaju Četvrtu Internacionalu grade takav pokret. World Socialist Web Site je politički organ Četvrte Internacionale, i mi molimo sve one koji su se posvetili borbi protiv rata da se učlane u SEP, doprinesu WSWS-u, distribuiraju njen materijal i da pomognu u produbljenju i proširenju njenog utijcaja u američkoj i internacionalnoj radničkoj klasi.