15-minutni govor
predsednika Busha u ponedeljak uveče, koji zapravo i nije nista drugo do
objava rata protiv Iraka, sastojao se uglavnom od iskrivljenja istine,
poluistina i bezočnih laži.
Sveobuhvatno poricanje
ovoga govora zahtevalo bi analizu svakog pojedinačnog retka, zato što ni
jedna jedina rečenica nije utemeljena na poštenom predstavljanju
činjenica. Čak je i prva rečenica ("Dragi moji sunarodnici,
događaji u Iraku sad su dostigli konačne dane odluke") -laž.
Uistinu, odluka na koju je predsednik aludirao-odluka o invaziji Iraka, doneta
je još pre nekoliko meseci.
Osnovni Bushov razlog za
rat počiva na groteskno pogrešnoj premisi da Rezolucija 1441 koja je
usvojena u UN prošlog novembra, Sjedinjenim Državama daje potrebno odobrenje za
ulazak u rat. U stvari, rezolucija ni u jednom svom delu ne daje takvo
odobrenje ni jednoj od članica Saveta bezbednosti.
U jednom trenutku,
aludirajući na izjavu predsednika Chiraca, Bush je ustvrdio kako su
"neke stalne članice Saveta bezbednosti javno obznanile da će
staviti veto na bilo kakvu rezoluciju koja bi obavezivala na razoružanje
Iraka".
To je gruba laž. Predsednik
Chirac je u stvari rekao: "Moja pozicija je takva da će, pod bilo
kakvim okolnostima Francuska glasati odrečno, zato što večeras nema
nikakvog razloga za ulazak u rat da bi se postigao cilj koji smo postavili, a
to je razoružanje Iraka."
Samo nekoliko časova nakon što je zaključio da
je neophodno povući američku rezoluciju koja traži odobrenje
za rat jer bi se suočila sa ubedljivim porazom u Ujedinjenim
nacijama, Bush je, ne trepnuvši izjavio kako se "u ovom trenutku okuplja
široka koalicija koja će u delo sprovesti pravične zahteve
sveta". U stvarnosti, Sjedinjene Države i Britanija suočile su se sa
skoro potpunom izolacijom u Savetu bezbednosti.
Ne treba potceniti
istorijski značaj i političke implikacije odluke Sjedinjenih Država
da se unilateralno suprotstave Savetu bezbednosti, prezru međunarodno
pravo koje je postepeno građeno od kraja II Svetskog rata, te da
naposletku pokrenu nezakonit rat protiv Iraka.
Još od 30-tih godina XX
veka, od vremena pune ekspanzije Hitlerovog i Musolinijevog fašističkog
režima, ni jedna vlada niti bilo koja važna sila nije tako otvoreno zagovarala
rat kao instrument državne politike kao što to čini Bushova
administracija.
Obznanjujući kako je
rat neizbežan, predsednik Bush je pravdao brutalan vojni pohod protiv Iraka
tvrdnjama da ova zemlja može predstavljati opasnost po Sjedinjene Države u neko
neodređeno buduće vreme. "Delujemo sad, zbog toga što bi rizik
usled nedelovanja bio daleko veći", tvrdi je on. "Za jednu ili
pet godina, moć Iraka da naškodi slobodnim nacijama bila bi umnogome
uvišetručena".
Na temelju ovakvog
argumenta, Bushova bi administracija mogla proglasiti skoro bilo koju zemlju
sveta legitimnom metom. Danas je na meti američkih bombi Irak, sutra,
biće to neka druga zemlja za koju ratnohuškačka klika u Washingtonu
utvrdi da je potencijalna pretnja Sjedinjenim Državama-Iran, Severna
Koreja, Rusija, Japan i, sudeći po najnovijim ispadima predsednika Busha,
Nemačka i Francuska.
U najupečatljivijem
delu svog kratkog televizijskog govora, Bush je ravnodušno ustvrdio da
"Sjedinjene Države imaju suvereno pravo da upotrebe silu radi osiguranja
svoje nacionalne bezbednosti". Suština ovog saopštenja je ta, da
Sjedinjene Države odbijaju bilo kakva međunarodna ograničenja
upotrebe vojne sile za postizanje vlastitih ciljeva.
30-tih godina prošlog veka,
fašistički režimi u Nemačkoj i Italiji istupili su iz Lige naroda ne
želeći da prihvate podređenost ciljeva svoje spoljne politike
obavezujućem sistemu međunarodnog prava. Musolini nije mogao biti
odvraćen od invazije Etiopije kao što ni Hitler nije dopuštao da mu
uskrate njegove teritorijalne ambicije. Kao što je to već jedan poznati
istoričar objasnio, spoljna politika nemačkog imperijalizma kakvu je
vodio Hitler "u nemačkim promisljanjima politike i moći, iznad
svega je značila odbacivanje svih okova ograničenja, formalnih
obaveza, paktova i savezništava, te postizanje potpune slobode delovanja,
neograničene međunarodnim pravom ili sporazumima ." [1]
Ovakva karakterizacija
nacističke spoljne politike, u potpunosti se može primeniti na sadašnju
spoljnu politiku Sjedinjenih Država. Svojom odlukom da se suprotstavi Savetu
bezbednosti i napadne Irak, Bushova administracija je jasno predočila kako
neće dozvoliti da globalne ambicije i apetiti američkog imperijalizma
budu sputani okvirima Ujedinjenih nacija kao ni drugih institucija
ustanovljenih nakon okončanja II Svetskog rata.
Hvaleći ovaj postupak
Bushove administracije, Wall Street Journal je priznao da pomenut
postupak ne samo da označava smrt Ujedinjenih nacija, već i kraj
svega što je preostalo od principa liberalnog međunarodnog i demokratskog
svetskog poretka, kojeg je pre 85 godina proklamovao predsednik Woodrow Wilson.
"Wilsonov trvrdoglavi idealizam je načinio dovoljno štete. Kada
sadašnja lekcija bude svarena, ni jedan budući predsednik Sjedinjenih
Država neće više nikad zatražiti potvrdu legitimiteta od organizacija
nalik Ujedinjenim nacijama ili Lige (Lige Naroda-prim. prev.)",
objavio je Journal 17. marta.
Nije slučajnost da ovo
odbacivanje međunarodnog prava sprovodi administracija koja je na vlast
došla na temelju zavere (bez presedana) protiv demokratskih prava. Na kraju
krajeva, primećujemo postojanje simbiotičke veze između unutrašnje
i spoljne politike Sjedinjenih Država. Planovi planetarnog osvajanja su
globalna projekcija istih onih kriminalnih i antidemokratskih procesa koje
karakterišu kapitalističku vladavinu u Sjedinjenim Državama.
Fusnote:
1. Ian Kershaw, Nacistička Diktatura: Problemi i perspektive u
interpretaciji (London, 2000), str. 139. U ovom pasusu, g. Kershaw
parafrazira analizu nemačkog istoričara Martina Broszata.